Prema izvješću o konsenzusu Radne skupine 2 Svjetske radionice za klasifikaciju parodontnih i periimplantatnih bolesti i stanja 2017. godine parodontitis je kronična multifaktorska upalna bolest povezana s disbiotičkim biofilmom te je karakteriziran progresivnom destrukcijom potpornog aparata zuba. Njegove glavne značajke uključuju gubitak potpornog parodontnog tkiva koji se očituje kliničkim gubitkom pričvrstka (CAL, od engl. clinical attachment loss) i radiološki utvrđenim gubitkom alveolarne kosti, zatim prisutnošću parodontnih džepova i krvarenjem gingive. Parodontitis je velik problem javnog zdravstva zbog velike prevalencije, kao i zbog činjenice što može dovesti do gubitka zuba i invaliditeta, negativno utjecati na žvakanje i estetiku, biti izvor društvene nejednakosti i narušavati kvalitetu života. Parodontitis je jedan od vodećih uzroka bezubosti i žvačne disfunkcije, što rezultira značajnim troškovima stomatološke skrbi te negativno utječe na opće zdravlje.

Cilj parodontne terapije je uklanjanje mekanih i tvrdih supra- i subgingivnih naslaga odnosno biofilma s površine korijena zuba te redukcija broja parodontno patogenih bakterija s ciljem sprječavanja napredovanja bolesti. Nekirurška parodontna terapija, koja uključuje mehaničko uklanjanje naslaga te struganje i poliranje korijena predstavlja zlatni standard u terapiji parodontitisa. Najčešće korišteni instrumenti u nekirurškoj terapiji su zvučni / ultrazvučni strojni nastavci te ručni instrumenti, odnosno kirete (Gracey kirete). Brojna istraživanja pokazala su slične rezultate nekirurške terapije neovisno radi li se instrumentacija strojno (zvučni / ultrazvučni instrumenti) ili ručno (kirete). Međutim, strojna instrumentacija ima neke prednosti s nešto boljim ishodom terapije pri instrumentaciji klase I i klase II bifurkacija molara te nešto kraćim vremenom terapije. S druge strane, nedostaci strojne instrumentacije uključuju postoperativnu preosjetljivot zuba, kavitacija hipomineralizirane cakline, termalna oštećenja pulpe i/ili marginalne gingive, transmisija infekcije putem aerosola te interakcije kod pacemakera. Osim frekvencije rada, glavna razlika između zvučnih i ultrazvučnih instrumenata je u oscilaciji vrha nastavka. Kod zvučnih instrumenata vrh ima kružne ili elipsoidne kretnje i aktivan je sam vrh nastavka, dok su kod ultrazvučnih nastavaka pokreti horizontalni i aktivne su bočne strane samog nastavka. Način rada povezan je s efikasnošću uklanjanja naslaga, traumom na okolna meka tkiva te na osjetljivost i nelagodu za vrijeme rada, ali i postoperativno. Vector® Paro piezoelektrični uređaj ima drugačiji princip rada čiji nastavak oscilira u vertikalnom smjeru, odnosno paralelno s površinom korijena zuba a hlađenje je osigurano intermitentnim pulsacijama tekućine na sam nastavak. Ta tekućina sadrži hidroksil apatitne čestice veličine 10µm koje pospješuju efikasnost rada samog nastavka ( po principu UZV kadice ), a istovremenim odlaganjem čestica na površinu korijena dodatno poliraju površinu te smanjuju postoperativnu osjetljivost. S obzirom da je pokret samog nastavka paralelan s korijenskom površinom, bol i nelagoda prilikom instrumentacije uvelike su reducirani kao i oštećenje i uklanjanje zubne strukture, odnosno dentina i cementa korijena zuba.

Vector® Paro Pro piezoelektični ultrazvučni uređaj.

Vector® Paro princip: vertikalno oscilirajući nastavak
kao rezulteta prijenosa ultrazvučne frekvencije preko prstena.

Instrumentacijom površine korijena potrebno je u potpunosti ukloniti biofilm, odnosno mekane i tvrde naslage, ali terapija ne bi smjela imati za posljedicu pretjerano uklanjanje zubne strukture (dentin, cement). Kishida i sur. analizirali su elektronskim mikroskopom površinu korijena nakon instrumentacije uspoređujući Vector® Paro, konvencionalni ultrazvučni nastavak i kirete. Primijetili su znatno manje uklanjanje zdrave zubne strukture pri instrumentaciji korijenske površine kod Vector® Paro nastavka za razliku od drugih, dok je količina preostalog kamenca na površini korijena bila slična kao kod kireta, a konvencionalni ultrazvučni instrument imao je značajno višu količinu preostalog cementa. Također su primjetili najveći broj fibroblasta prčvršćenih na površini korijena nakon instrumentacije s Vector® Paro nastavkom u kombinaciji s hidroksil apatitnom tekućinom kao rezultat glađe korijenske površine. Uspoređujući Vector® i ručnu instrumentaciju (kirete), Sculean i sur. nisu primjetili razlike u ishodu nekirurške parodontne terapije kod jednokorijenskih i višekorijenskih zuba sa srednje dubokim (4-5mm) i dubokim ( >6mm) džepovima. Zaključili su da Vector® ultrazvučni nastavak može dovesti do sličnih rezultata smanjenje dubine sondiranja, razine kliničkog pričvrstka i gingivne recesije nakon nekirurške parodontne terapije u usporedbi s konvencionalnom ručnom instrumentacijom.

Klinički slučajevi jednokorijenskog i višekorijenskog zuba prije
i 6 mjeseci nakon nekirurške perodontne terapije uz Vectro® Paro uređaj.

Klinički primjer instrumentacije površine korijena kod dubokog džepa (6mm).
Hidroksil apaptitna tekućina intermitentno pulsira na nastavak.

 Još jedna prednost vertikalno oscilirajućeg nastavka može biti kod instrumentacije molara s bifurkacijama klase I i II, gdje se uz posebno dizajniran nastavak može pristupiti i na efikasan način ukloniti nslage s krova bifurkacije. Također kod instrumentacije uskih i dubokih intrakoštanih defekata, uz Vetor® Paro nastavke moguće je pristupiti u najdublja područja defekta te na taj način stvoriti preduvjete za adekvatno cijeljenje parodontnog džepa.

Radni nastavci različitog dizajna s obzirom na površinu koja se instrumentira.

Radni nastavci različitog dizajna s obzirom na površinu koja se instrumentira.

Uspoređujući minimalno invazivnu nekiruršku terapiju (MINST) i minimalno invazivnu kiruršku terapiju (MIST), Riberio i sur. nisu primjetili značajne razlike u cijeljenju intrakoštanih defekata nakon 6 mj. Dubina sondiranja (PPD), razina kliničkog pričvrstka (CAL) i recesija marginalne gingive (GM) prij početka terapije iznosile su za MINST: 6.35mm, 11.25 mm i 4.96 mm, a za MIST: 7.07 mm, 10.73 mm i 3.74 mm. Nakon 6 mjeseci rezultati su bili za MINST: 3.21 mm, 8.70 mm i 5.41 mm, a za MIST: 3.56 mm, 7.88 mm i 4.22 mm. Zaključili su da su obje metode djelotvorne u terapiji intrakoštanih defekata bez statistički značajne razlike između dvije tehnike. Međutim, vrijeme potrebno za terapiju bilo je značajno manje kod nekirurške terapije.

S obzirom da je nekirurška parodontna terapija osnova u liječenju pacijenata s parodontitisom te da prethodi kirurškoj fazi terapije , treba nastojati dati maksimum pri provedbi iste kako rezultat bio što je bolji moguć te kako bi se redurala potreba za kirurškim intervencijama. 

  Obrazac: